U trinaest uglova kuće izraslo je trinaest divljih cvjetova, a nakon nekog vremena, rijeka se počela spuštati niz krov. Ptice su nastanjile svoja pera, i počele pisati pjesmu o novoj prirodi, novom ekosistemu koji, barem se tako činilo, postoji nezavisno od starog: dobro poznatog i loše prihvaćenog. Ekosistem je pustio jednog dječaka i jednu djevojčicu da slobodno njime šetaju, i nesmetano borave, a mogu otići kada god to požele, i vratiti se kada god to požele. Sve dok je odlazak i povratak samo želja, a ne stvarna radnja, sloboda je postojala. Kuća je mirisala na svježe krštenu zemlju, obnovljenu i oproštenu od svih prijašnjih nečistoća. Osjećalo se nešto novo i prijatno, čiji će korjeni omogućiti povoljan i siguran razvoj, barem u nekoliko prvih vijekova. Biljke su imale posebnu pjesmu koju su pjevale na svaki izlazak sunca. Do refrena bi im se priključile i ptice i travke, tlo bi postalo toplo i nježno, a sunce obnovljeno, ponosno bi sijalo samo za tu kuću od trinaest uglova nepozn...