Automobil koji juri sto na sat

zaspala sam u automobilu koji juri sto na sat.
sanjam...
potrudiću se spustiti niz svilene grane. 
pronaći mjesto kraj tebe. 
mislim da me vrijeme čudno posmatra.
u grudima mi bije nestrpljenje, 
plašim se zvukova odbijanja:
posljednji put nisam mogla čuti mjesecima.
baš kao u automobilu
koji vozi sto na sat:
ne pomjeram se, a mijenjam gradove.
desila se nagla promjena u prirodi:
vjetar je iznenadno dunuo
odnijevši krov kuće. 
apsurdno: sada kuća nikada nije bila zatvorenija 
čežnja tuče po mom srcu kao 
bijesan borac koji se bori za život.
mislim da će me progutati riječi koje ne želim čuti, ili
će me spasiti one koje su mi najviše potrebne. riječi traže slova. 
ne znam hoću li izdržati tišinu. daljine mi nisu strane. tišine bolje poznajem, i one mene:
znaju gdje se skrivaju nemiri. 
nemiri su u tišini glasni. nekada lažni. nikada laki. želim se probuditi sa mišlju da je ova zemlja laka kao pero, 
da je sunce vrela lopta moje ljubavi. 
tvoje ljubavi. osvojila bih sunce, kada bi se dalo osvojiti. možda ako ga poljubim, ili prosto pitam kako je. 
otjerala sam sopstvenu sjenu. odbija me pratiti. kaže da se uplašila. neće to trpjeti.

               a ja sam ćutala. 

riječi nisu nalazile slova. vrijeme je nizalo brojeve, ali nije značilo ništa. baš kao u automobilu koji juri sto na sat.
ne pomjeram se.
ali mijenjam gradove.
               a ja sam ćutala.

ako se probudim hoću li progovoriti?
                    ili  riječi još uvijek traže 
slova

veliki zid zaustavio je automobil. slova

su se raspršila po nebu. kao vatromet. 

uhvatila sam jedno. progutala. u nadi da ću 

progovoriti. 

od sramote, 

i na kraju,

ja sam ćutala.