 |
| René Magritte - The Human Condition |
na kraju svake tragedije
spava komedija
na početku komedije
spava tragedija
ležaću na granici normalnosti
osluškivaću nenormalne
šta žele reći
možda kažu nešto
normalno
pa se poistovijetim.
vjerovatno hoću.
dok budem ležao
sviraću gajde
glumiti irca, pijanog,
što laje na mjesec
misliću na duge noge
žene koja sa satom
stoji iznad mene
i sudiju sa puškom
kojom otkucava od tanku liniju
normalnosti,
dok pjevuši himnu države
u kojoj bi se ponovo rodio.
misliću i o stihovima:
zeleno, volim te zeleno
trava niče tamo gdje burgija neće
zeleno, volim te zeleno,
pjevaću.
zelene grane, zeleno more
brijegovi, snjegovi, glasovi, ljudi
zeleno, volim te zeleno
šta je tragedija?
hor će pjevati:
nešto što se desi
šta je komedija?
hor će pjevati:
nešto što škakilja
ležim i pjevam
o domu, domovini, domorodnosti,
rodnosti, porodnosti, odornosti
ornosti, oronulosti,
pjevam i češem sitni nožni mišić
koji me ne svrbi
onda ću ustati
nešto nejasno izreći
i preći preko granice normalnosti
jer ću baš tada shvatiti
da granica ne postoji.
pjevaću
zeleno, volim te zeleno
ljubiću
duge noge vremena
