u momentima

*

nije to baš sve tako:
džim morison je vrištao. 
nije mu potreban mikrofon. 
vidjelo se. 
plesali smo oko vatre, 
a ona se vidjela sa kilimandžara. 
čuo sam prijatelja kako negoduje. 
sveštenika kako negoduje. 
mi smo plesali oko vatre. 
džim morison je vrištao, 
i vidjelo se da mu mikrofon
nije potreban. 

*

znalo se koje je doba:
doba, doba, 
da se ljubav proba! 
nasmijali smo se
iz pristojnosti. 
prijatelj upita:
da li vječna vatra
vječno gori, 
ili je to samo reklama
za strendžere? 
pokušao je ugasiti. 
još gori. 
koliko li sve to košta? 
uzdahnu

*

lajao je pas do duboko u noć, 
kad je azra već isključila kablove, 
i fenjere, 
i riječi. 
voljela je jesti ćevape u hodu
iz letećih tanjira. 
oduzima manje vremena
- govorila bi. 
jednom je isprljala majicu 
i počela pjevati tončija:
ti meni
ja tebi 
pas mater 

*

opet je iskočio,
ali ovaj put zbog napona.
izašao je kroz prozor,
vrata su mu dosadila.
nervira ga ključ.
nekada se zaglavi,
pa mu bude neugodno
što je bijesan,
a vrata neće da se otvore,
a žena plače,
a dijete plače, 
a on plače, 
svi plaču, 
jer vrata neće da se otvore. 

*

duhovit je bio
gdin. monte evereste. 
doduše, 
poprilično mistična osoba. 
kao rijeka. 
ljudima se predstavljao na latinskom:
everestus. 
znao je popiti, 
pa biti neugodan
prema kelnerima, 
ali smo ga svi voljeli. 
jednom, 
razgovarajući sa neznankom, 
poklonio joj je kompliment, 
a ona ga otpakovala
i poklonila nekom drugom. 
živ je, everestus, 
a kao da nije. 

*

kolutajući očima 
sa podsmjehom prešavši preko
starogrčke mitologije
poče govoriti o
indokrinaciji
bez t
poručivši: moja ih je mitologija
prozrela

*

potukoše se dva goluba. 
pod mojim prozorom. 
ne primjećuju me. 
sa čašom vode
čekam da ih zalijem. 
smirim. odvojim. otjeram. 
ali ih ne zalih, 
jer je jedan оd njih 
upravu

*

često se između stihova zapitam
gdje se nalazi bezbolna tačka promatranja? 
vjetar nekakav ludi
neumorno struji prostorijama. 
gdje je ta bezbolna tačka
upitao sam jednog 
starog
slavnog
pjesnika, 
što kao mrtvac
međ' živima se kreće. 
gdje je ta bezbolna tačka? 
on mi reče 
da je to pitanje postavio sebi
u svojim zelenim godinama, 
ali od artritisa nije stigao odgovoriti.

 

*

u momentima, 
kao fragmentima, 
lelulajući se, 
potom tresući kao drvo, 
na svaki potres
svježe nastalih situacija
sa grana padne jabuka. 
rumena, zrela, čvrsta. 
njen sjaj odražava moj lik. 
al' ja sam drvo. 
nemam ruke. 
ne mogu je dohvatiti. 
gledam je
i baš je lijepa.