Preko praga
Tanki bijeli prsti kljucali su vrata. Levitirajući pređoh preko stana. Pred vratima milostiva figura žene pitala je za vrijeme. Rekoh joj da ne znam, jer takve stvari ne posjedujem. Pitala je za čašu vode. Izvolite - Zahvaljujem. Počela je govoriti o 1969. godini i nekom Aleksandru koji ju je obećao voditi u Aleksandriju. Govorio je kako poznaje duh Hipatije, i često je sluša kako govori da su žene tragične istorijske figure, a muškarci komične. Pozvao sam je unutra, jer se kroz špijunku vrata prekoputa slijevalo komšijino plavo oko. Sjedili smo na podu. Govorila je kako su tako Aleksandar i ona sjedili u Keopsovoj piramidi, osvježavajući se toskanskim vinom. Nikada ju nije odveo u Aleksandriju, ali je upoznala Hipatiju. Hipatija je 1969. bila opsjednuta Sovjetskim Savezom, kritikujući svaki mogući aspekt režimskog djelovanja. Uvjeravala me da je eho Hendriksove gitare sa Vudstoka odzvanjao kroz Keopsovu piramidu. Faraon je ustao i počeo igrati bugi-vugi, vrištao je zajedno sa Hendriksovim žicama, a odsjaji paljevine koju je manifestirao na pozornici vidjela se sa vrha piramide. Faraon je prilegao rekavši da je bio ohol, i svi su se proroci upustili u pobjedonosni aplauz. Hipatija je govorila o tajnama književnosti koje ne smijem spomenuti, jer me obećanje na to obavezuje, ali i strah od onoga što bi se moglo dogoditi ukoliko bih to napisao. Da se razumijemo, ovdje nema mjesta smrti. Ovdje se mrtvi vraćaju, ne kazuju ništa, tako im je lakše. Mrtvi se bude uz rano svitanje, a odlaze kada do njih dođu prvi glasovi živih. Žena je dugo pripovijedala o Aleksandru, i nikada viđenoj Aleksandriji. Čaša vode se ubrzo pretvorila u vino, a moje uho uvećalo za kilometre. Aleksandar je prema njenim riječima bio veliki osvajač. Osvajao je svaku njenu nagu misao, te se nadao da će je obući u misli koje bi krasile njega u tom trenutku. Uspio je. Uspijevao je i prije. U piramidi su provodili dane, a noći su bile ostavljene tihim, sitnim, mekim riječima koje bi razmjenjivali kako ne bi uplašili mrtve. Velike figure istorije krile su se iza tih šapata. Sreli su nam se pogledi. Još jedna čaša vode pređe u vinsku, slušali smo kako tišina pripovijeda. Rekla je da zatvorim oči, a potom recitovala stihove, toliko uzvišene da ih moja pamet nije mogla dokučiti, ali im se bez pogovora divila. Aleksandar, rekla je. Misli su mi stajale, nepomično. Isklesane figure aktera su prolazile ispred mirnih očiju, ali bez značenja. Divljenje iskazano prema nepoznatom odvlačile su me na zrna pješčanih plaža što ljube primorja, čije sam atome motao u cigarete i uvlačio duboko u pluća. Žena više nije bila tu. Bio sam sam. Uvučen u tvrdu postelju kaznenog doma, čija me posteljina uvlačila u fabriku da bih je upoznao. Mašta je moć koja spašava grješnika od činjenice koja je puzala po venama nečega što je moglo biti, a nikada nije bilo predviđeno. Realnost je sve ono čega se bojimo i što priželjkujemo. Realnost je sudbina koja se ne dešava, već odigrava. Njena priroda je perverzna, a misli čiste. Faraon je trčao po dvorištu, a kada bi zastao, plesali bismo bugi-vugi, i vrištali kao Hendriksove žice. Plamen se vidio sa vrha Keopsove piramide.
