Golub
Svjetla su se smjenjivala. Mrak nikada nije bio tako bučniji. More bjesnije. Nasuvši još jednu čašu, Šarlo otvori knjigu koju je, prije par godina, dobio na poklon. Govor ptica. Iznenada, sruči se na hladan pod svetionika čitajući obraćanje golubu. Oblak, koji je već neko vrijeme uznemiravao oskudnu površinu svetionika, iz čije nepregledne gustine događaj potopljen duboko na dno mora izađe na površinu:
Sjene su se krile,
Bježale od zbilje.
Jedna od njih osebujna biva
Pod haljinama zbilju skriva.
U zanosu duhovnog otkrića
Slikareva slika o Voljenima priča:
Kraj mora ledenog,
Dvije ih boje svijeta podijeliše:
Crno-bijelog,
Što na zrnu pijeska stajaše.
Čekajući talase,
Jedno drugom prozboriše:
Čeznem za licem koje
U mojim očima žal prepoznaje.
Čeznem za rječju jednom
Što me u naručju čini vječnom.
Čeznem za onim što tiho stoji kraj mene,
Onim što u grudima njegovim diše,
Onim čiji me uzdah nad ovim morem uzdiže,
Onim što krajičkom oka drži snene ruke moje.
Gordosti se dlanovi predaše
Njene od Njegovih ruku odvojiše.
Zvijezdama svoje dodire pokloniše
Sami pod noćnim nebom u san klonuše.
K'o što Attar goluba iz sna doziva
On nju iz mora priziva.
No, u moru sva mudrost svijeta osta'
Te Šarlova misao kap vode posta.
Skrivši je duboko na dnu prazne flaše,
Šarlo vječno daje što sjene traže:
Dva sjetna trena na platnu
Što ćutke gledaju sunce na zalasku.
Ptice se plaše beskrajne praznine puta
