Često

nad zemljom, 
čije sjeme plodno
rađa ideju o nama, 
nečasno je govoriti 
protiv vječnosti 
u čijoj beskrajnosti 
počiva žalosni spjev, 
što iz grudi mojih iskače
na spomen tvoj. 
pribjegavam, često, 
dugim rečenicama 
iza čijih riječi skrivam
budno oko koje krišom 
zaigra iz ljubavi i blagostanja
pojave tvog lika. 
bježim, često, među stihove
preminulih pjesnika i razmišljam 
o smrti, 
svjestan da ona pretvara scene
u sjećanja koja tiho drugima jenjavaju, 
ali nama ostaju vječna. 
nemam straha od vječnosti, 
jer tada mogu bez prekida
posmatrati kako tvoje lice
ljubi sunce, 
dok mi mjesec pjeva 
snove koje snivaš.
i tako, na oblak često znam leći
i mrijeti ponosno, 
slušajući kikot vječnosti
nad prolaznim dodirima
nebeskim, ljubavnim.