Tri dana Novaka N.

Devetnaestog maja hiljadu osamsto šezdeset i neke, mladi Novak se upušta u putovanje koje nadasve izgleda kao pokajnički čin izgnanika svoje države, u nadi da će uspjeti dovesti k razumu gonitelja ukazavši mu na trezvenost sopstvenog razmišljanja (tu bistrinu, stanje budnosti, uobličava prolaženjem kroz ono što narod naziva Isusovim mukama), te jasno dozvati razumu vladajuću strukturu te Omanje seoske zajednice (OSZ) da u njegovom postupku nije bilo ničega što bi čak moglo naslutiti animozitet za koji se pretpostavljalo da Novak već duži vremenski period gaji prema seoskom izvršitelju. 

Šezdesete godine devetnaestog vijeka sjećaće se i Maksvela i Linkolna, ali u jednoj opustošenoj i zanemarenoj dolini, ležaće zaboravljeni Novak čije će tijelo pojesti hijene vremena (one ne znaju za kašike i viljuške).

Neposredno pred još jedno usamljeno fenomenološko simuliranje biološke potrebe sapijensa sapijensa (ovdje mislim na proces samozadovoljavanja), seoski izvršitelj (igra riječima), žonglira izjavama prilikom iznošenja glavnih zaključaka vezanih za današnju tačku dnevnog (ne)reda: "Za mene... Ja... Moje... Meni..." Dakle, seoski izvršitelj u glavi mladog Novaka može postojati kao egocentrični i snishodljivi živi organizam porodice gmizavaca, ali s druge strane i sam Novak može ostaviti dojam osobenjaka i mizantropa. No, kako bilo, pečat seoskog izvršitelja (i to je empirijski dokazano) obično biva presudnog karaktera.

Nije slučajno bilo nazvati ovu Omanju seosku zajednicu u početku ovog pripovjedanja država. Iako ona geografsko-političko-ekonomski nema uslov da se uopšte uzme u obzir kao država, u psihološkom smislu za mladog Novaka ona je to bila.

Kada se odlučio, po svemu sudeći, na svoj pokajnički poduhvat, Novak nije imao predstavu o spoljašnjem svijetu. Omanja seoska zajednica (OSZ) nije uzimala za ozbiljno podučavanje svog stanovništva geografiji, te je većina do svoje smrtne godine mislila da je ostatak planete zemlje nebitan (nebitan u saznajnom smislu, s tim: ona ne nudi ništa novo, niti približno drugačije od onoga što je već znano, te samo njeno upoznavanje predstavljalo bi traćenje sinapsi i neurona, a polugoloj ljepotici polako počinje biti hladno), a ono što predstavlja neminovnost za održanje je upravo OSZ (ovdje možemo pretpostaviti da je Novak bio prvi koji je napustio OSZ, ali na žalost nema nikakvih istorijskih zapisa koji bi ovu pretpostavku podigli na jedan ozbiljniji, po mogućnosti činjenični nivo).

PRVI DAN

Prvog dana sunce je skrivalo svaku nadu svog pojavljivanja, te su kišne kapi sa Novakove kože ostrugale svaki čulni dodir koji je odnio sa sobom (kiša uvijek skida ono što nam je najviše potrebno). Tog prvog mučnog dana, koji se Novakovoj glavi dojmio kao prokleti sadista, Novak je razmišljao o suicidu. Mogli bismo zaključiti da je Novak mlakonja kojem fali majčino mlijeko, majčin glas, majčina uspavanka, majčina ruka, i sve materinsko što vam padne napamet, jer kao što je država bila, u izvjesnom smislu, bog Novaku, tako je majka predstavljala jedino sigurno utočište kada stvari krenu u nepovoljnom pravcu (ali onda smo svi mi Novak). Teško je pisati o suicidu. Kami je samoubistvo smatrao jedinim najozbiljnijim filozofskim pitanjem. Zabavno je to (ne mislim na samoubistvo, sačuvaj Bože). Zanimljivo je ako bismo svakome postavili pitanje: KOJI JE ZA VAS JEDINI NAJOZBILJNIJI FILOZOFSKI PROBLEM? Nikanor Para (na primjer) je rekao da je najozbiljniji filozofski problem to ko će prati suđe nakon ručka. Moja baba Anka je često govorila da su sve to šuplje besposličarske priče i da ni jedan od tih mojih Kamelija (misleći na Kamija) nije morao Zoranu prati noge nakon teškog rada na njivi. Za moju babu Anku jedino najozbiljnije filozofsko pitanje je bilo kako Zoranu sipati mišomor u jelo, i onda poslije otići u raj.

Novak je već duži period sjedio kraj puta na mokroj travi, očekujući bilo kakvo prevozno sredstvo koje bi ga odvelo u onaj spoljašnji svijet o kojem ništa nije znao. Nakon izvjesnog vremena naiđe jedno, te ga poveze do najbližeg grada. Objasnivši situaciju iz koje dolazi i u kojoj se trenutno nalazi, gospodin koji ga je odlučio povesti upućuje ga znamenitom čovjeku toga mjesta: Grofu. Po svoj prilici, Grofa bismo mogli opisati kao dvojnika seoskog izvršitelja. Nije mu mnogo ponudio, ali možemo reći da je bilo relativno dovoljno za jedan oskudni početak. Međutim, do kraja dana biva otpušten, te se ponovo nalazi u situaciji iz koje dolazi. 

Prao je suđe u jedinom restoranu u gradu. Nikada to ranije nije radio. Dolazeći iz konzervativne sredine u kojoj je svako imao predodređenu i jasno definisanu ulogu još od rođenja, koja je ujedno predstavljala jedini način života uvlačeći se u svaku poru ličnosti, niko nije imao potrebu raditi nešto što nije u okviru njegove društveno date dužnosti. Perući suđe, naš mladi protagonista, morao je otići u toalet, zaboravivši zavrnuti česmu, jer mu je iznenada prokrvario nos (što mu se često dešavalo pri napadima nostalgije). Kada se vratio iz toaleta, Grof ga je snažno pribio uz zid isprativši čin riječima: "Božiju majku... Seljačino... Otpušten si..." i slično. Novak koji je u svojoj Omanjoj seoskoj zajednici tumačio ulogu poljoprivrednika, s tim bio u znatnoj fizičkoj prednosti u odnosu na Grofa, brzo je izvukao okovratnik iz Grofovih ruku, i u nekoliko sekundi, sa Grofom obrisao vlažan pod. Našao se ubrzo na ulici sa svojim stvarima i etiketom agresivnog malog divljaka iz neke proklete zabiti koju država čuva zarad poređenja pri javnim saopštenjima o napretku: "Mi smo ovdje, a oni su još tamo". 

Novakov nos prokrvario je još nekoliko puta uslijed napada nostalgije: mirisi prošlosti mu očigledno nisu prijali, te se organizam pokušavao krvnički boriti sa njima, ali prošlost je izgradila Novaka u Novaka, i iako između prošlosti i budućnosti postoji identična razdaljina, protok vremena se javlja kao ozbiljna nuspojava.

DRUGI DAN

I drugog se dana sunce skrivalo (možda ga je sramota svoje golotinje). Noć je proveo pod drvetom na koje je naišao prilikom upućivanja u drugi grad. Srećom, drugog dana kiša nije padala, ali se sivilo svojom gordošću nadvijalo nad Novakovom glavom šireći se kao kuga po onome što je nekada bilo poznato (ili se odazivalo) kao nebo. Tajac je vladao. Povremeno bi se začulo promuklo šuštanje lišća. Pješačio je dugo, razmišljajući o nepokolebljivom duhu Isusa Hrista, čvrsto se držeći za ostatke vjere, znajući da jednom kada se postavi pitanje pripadnosti i bitka, nema nazad. 

Koračajući nekoliko tmurnih ovosvjetskih časova nailazi na starijeg pastira. Pastir bijaše slijep. Pitavši ga kako drži ovce na okupu, i kako zna kuda ih vodi, pastir mu odgovara da su to ovce, one ne znaju da im je pastir slijep. Pastir je uglavnom šutio što je Novaku veoma smetalo. Zapravo, smetalo mu je što nije očekivao ovako dosadno i nimalo inspirišuće spiritualno putovanje. "Koliko je sati?" - pastir iznenada prekinu tišinu. "Dvanaest" - uzbuđeno odgovori Novak očekujući početak konverzacije, ali sve što pastir reče je poluglasno uh. 

Ustavši sa mokre trave, razočareno pozdravi pastira.

Tišina. To je sve. U Novaku nije bilo misli osim onih što ogorčeno kritikuju dosadu. Nema izazova. Nema strmih puteva. Nema gladnih, žednih, bolnih trenutaka. Nema ljubavi. Ničega nema. Tišina i pustoš. 

Plakao je. Sunce se i dalje skrivalo, sivilo razvijalo po platnu. Noć je padala. Nije prestajala padati.

TREĆI DAN

Trećeg dana nije mogao ustati. Bio je zbunjen, bolestan, fizički svijet ga izdaje. Fizička tkanina od koje biva sagrađen počela se cijepati. Odbijao je umrijeti. Dan se osjećao u zraku. Ležeći raširen pod sivilom, razmišljao je o državi, shvativši naizad, da ju nikada nije imao. Tu je dokučio muku kroz koju je Isus prošao. Njegova borba nije materijalna, ona se ne može izmjeriti, ne može opipati. Isus nije umro za grijeh, umro je za ideju praštanja. Novak nije shvatao, do sada, da su tišina i pustoš zapravo njegova tišina i pustoš. Iz Omanje seoske zajednice je otišao ne bi li pokazao da je svijet značajan, ali je taj isti svijet zatvorio u malu kutiju na njoj ugraviravši OSZ da ga prati. Htio je pokazati veličinu svoga duha, ali je istim klonuo, odmah na početku, ne shvatajući da srž problema ne leži pored, već diriguje pokretima unutar njega, predstavljajući ga plitkim drugima, a kao mučenika samom sebi. Prošavši kroz, istini za volju, kratko iskustvo, zaboravio ga je preinačiti u akt. 

Shvativši ovo, ostao je ležati: nije razmišljao o Omanjoj seoskoj zajednici, nije žudio za materinskim, već sklopi oči i usni scenu: kiša probija krov kuće na čijoj mansardi dijete pomno sluša priču jednog starca koji iznenada ušuti, jer shvati da razgovara sa samim sobom.

Devetnaestog maja hiljadu osamsto šezdeset i neke, mladi Novak se upušta u putovanje. Dvadeset i prvog maja hiljadu osamsto šezdeset i neke, Novak je umro zagrljen tihom sunčevom zrakom.