Nemilosti ruke milost za gušu grabe.
Potopljena u pogledu što u nedogled doseže.
Svjetlom obljubljena sjena na asfaltu lik isklesa.
Ostavljena tu gdje jeste,
A tu ne pripada.
Trenutak rođenja slava je njena
No, slava neslavno napuštena biva,
Zanemarena, ostavljena da sama kroji put
U ljubavi joj riječi oskudne,
A misli poniru u pogled
Od čijih se dodira stotinu godina
Čini kao dan.
Prolazi, ali ne odlazi.
Nestaje, ali ostaje.
Budi se. Budi se. Budi se.
Svitanju se ne odaziva,
Ali u njemu uživa.
Koračajući kroz napuštene ulice
Primjećuje odsjaj tuđeg lica u izlogu.
Uživa u njemu. Pokušava ga dodirnuti. On progovara:
Ime je tvoje nebeske boje
Imenu se tvome moje riječi mole
Čežnji ostavljam dašak prolaznosti
A prolaznosti dodir vječnosti.
Očima ću upijati pokrete tvojih usana
Usnama ispijati svaku nagu misao tvoju
Hiljadu je ovdje godina zatvoreno
U ogledalu onih što ogledaju lik svoj
Svaki trenutak na koži mojoj
Biva isklesan rukom tvojom
Ime je tvoje nebeske boje
Imenu se tvome moje riječi mole
Irina odgovora:
Moliti se beznadežnom
Izgubljenim čini tebe
Ostavljena tu gdje jesam
A ne gdje bih trebala biti
Za domom tragajući
Izađoh kad sunce zađe
Beznadežna liježem izgubljenom u naručje
Odnesi me tiho od odraza mog
Umornom me čini tišina ova
A srce na usta mi izlazi
A buka i bijes u očima izvire
Buka i bijes, Šarlo
Prepoznah hiljadu godina na licu tvom
Poznah te po rječju sjetnom i domu neznanom
Buka i bijes, Šarlo.
