Pustiću kišu da spere suze, prije negoli ih primjete - pomisli.
....
"Vođenje ljubavi? Načula sam da vi bogohulnici to ne umijete. Znate li Vi, Šarlo, da Vas upravo to Vaše nepoštovanje prema Vrhu sputava. Kažete da ste idealista. Tvrdite da je svijet velika igranka, a ne shvatate da jedino Vi igrate. Šarlo, ime Vam je smiješno, odijelo tužno, misli otuđene. Sami ste, Šarlo. Ovaj svijet prihvata samo one u gomilama, one što najmanje liče na nas. Dopadate mi se. Sramim se toga. Ismijavate se sa ljubavlju, svijetom, Diogen je Vaša zvijezda sjevernjača. Vi ste kao Kupidon što isprobava masku Silena." Šarlo vrhovima prstiju prelazi preko njenog ramena, sklanja kosu iza uha, dlanom skuplja požudu sa njenog obraza, divi se svom liku u njenim očima.
"Priznajte Šarlo, ovdje nema ničega."
On prizna jedino svoju samoću, i sruči se na koljena ne puštajući je iz ruku. Šarlo doziva kišu, ali nje nema. Ovog trenutka je nag. Kiša neće sprati prazninu sa lica. Šarlo je željan, ali Šarlo ne razumije.
Ne razumije da na ovom svijetu nema mjesta za one koji najviše liče na nas.
