Himna mladosti

Tišina je sve čemu bismo se mogli nadati
Nakon godina i godina buke

Panonska nizija vješto je sakrila jednu kuću. U nju smo zalazi i iz nje jedino na silu izlazili. Krili smo se pod suncem. Vatra je to ljeto gorila kao nikada. Vatra u grudima, naravno. Prodali smo par komada sirovog mesa i od novca kupili par kutija duhana, dvije flaše vina. Nebo bi se skupilo kako bismo ga lakše stavili na dlan. 
Drug je skočio u rijeku pjevajući himnu mladosti. 

Ideja je tu samo za one koji je mogu podnijeti. Odsjaji u vodi tješili su naše oči. Potonuli smo, utonuli, iznenada prosuli, te presuli u čašu iz koje piju oni žedni, oni usamljeni, tek rođeni. 
Drug je skočio u rijeku pjevajući himnu mladosti. 

Sunce se na kraju sve češće kotrljalo niz brdo. Počeli smo primjećivati krajeve planina. Pogledom bismo pratili ptice na nebu. Vjetar je lagano pomjerao oblake, a lišće počelo opadati. Sve se izmjenilo, pa i mi. Vrijeme liječi samo sebe. 

Plesaćemo dok nas noć ne obriše sa usana dana - misao koju smo jedni drugima obećavali. 

Drug je skočio u rijeku.