Svjetla grada

Đonovi od staklo škripe. 

U daljini, 
Svjetla grada
Obasjavaju hod
Mase. 

Stojeći ispred kafane, 
Čuje violine. 

Svečane košulje, 
Zlatne haljine,
Brišu prašinu 
Sa njegovih cipela. 

Udaram
Blago
Od koljena 
Prateći njih, 
Violine. 

Na mostu. Jednom. 
Naslonjen uz ogradu 
Stajaše pjesnik, bojazan
Za sopstveni život:
                                 Zašto mi, pjesnici? 

Tužna je ova noć gdje,
Uz prisustvo tuđeg glasa
Što tapše po mojim riječima,
Sjedim želeći da sam 
Neko drugi.