Zatvaranje
Ulica je živjela u praznini nebeskog mraka. Nekoliko metara ispred mene ulična rasvjeta osvjetljavala je klupu na kojoj je neko sjedio. Nakon kraće nelagode, i naleta radoznalosti, odlučih sjesti pored nje, Osobe.
Sjedili smo u tišini. Osoba se nije pomjerala, disala, ali bila je živa, osjetio sam. Proveli smo sat vremena u potpunoj tišini ispod sve jačeg svjetla. Jačina se ogledala u tome da ako satima stojite van kruga svjetlosti oslikanog na betonu, ne primjećujete razliku, ali ukoliko se nalazite u krugu, neposredno ispod svjetlosti, ono postaje sve jače.
Najednom, Osoba počinje izgovarati stihove:
Ovo svjetlo kavez je
Pod njim umoran postajem
Ovo svjetlo kavez je
Pod njim zarobljen ostajem
Počeh ponavljati stihove. Nisam htio. Nisam ih poznavao:
Ovo svjetlo kavez je
Pod njim umoran postajem
Ovo svjetlo kavez je
Pod njim zarobljen ostajem
Prestala je.
U daljini čuh pucanj. Zabrinuh se, ali ne pomjerih. Osoba, pošto se i posljednji eho pucnja izgubio u mraku, nastavi sa recitovanjem stihova:
Kavez osvjetljava sve što znam
Preko duše razumom prelazim
Nebo se od mojih koraka sakrilo
Nebo me iz dosade unakazilo
Protiv svoje volje počeo sam ponavljati:
Kavez osvjetljava sve što znam
Preko duše razumom prelazim
Nebo se od mojih koraka sakrilo
Nebo me iz dosade unakazilo
Zamolio sam da prestane. Nije prestala. Nije me ni pogledala, nije me čak ni primjetila. Pokušah vidjeti joj lice, ali bezuspješno. Naredne stihove prešla je mnogo brže nego što je to prethodno činila:
Lice ogledalu pokazujem
No njega zbog mraka ne primjećujem
“Dosta!” - vrisnuh - “Ne želim dalje!” - glasno izgovaram dok neuspješno pokušavam ustati sa klupe. Svjetlo je prejako da bih se pomjerio, svjetlo je prejako da bih vidio mrak, a mrak mi je potreban. “Bez mraka svjetla nema” - suprotstavih se samom sebi.
Svjetlo je postajalo sve jače, te dlanovima pokrih oči. Ugledah mrak. Nakon nekog vremena, polako sklonih ruke sa očiju. Svjetlo se gasilo. Osobe više nije bilo. Uzbuđeno se počeh okretati oko sebe ne bih li je ugledao. Tišina. Ustao sam sa klupe, pokupio cigarete sa betona. Dostojanstveno sam pod svjetlom poginuo, i u mrak zakoračio. No, dostojanstva u smrti nema, baš kao ni u svjetlu mraka.
Vidjeh usamljenost čovjeka
Što se pod nebom skriva od svemira.
Koraci koje praviš
Diktiraju koracima koje pravim.
Izgovarah tiho riječi milosti,
Što ih čuvaju gordi žandari.
Stajah,
Zubima
Čuvajući
Kapljice
Slobode.
Prekrih oči na rukama,
Oslušnuh stopala pod nogama,
Vidjeh odraz nemira,
I ljubav,
Što umire nad ikonom vremena.
